Ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira...

 Gospodin sa šeširom

-Izvinite, da li je mjesto do Vas slobodno?

- Znate, očekujem nekoga.. pa, ako Vam nije problem..

- Razumijem Vas, nije nikakav problem.

                                                                        **

Pozorište je bilo popunjeno do posljednjeg mjesta. U stvari, skoro do posljednjeg. Mjesto pored prosijedog čovjeka je i dalje zjapilo prazno, čekajući nekoga.
Ljudi su bili uporni, nervozno se gurali naprijed, psovali su i proklinjali. I ja sam razmišljala – kakva predstava! Mnogo zanimljivije od onoga što se dešava na pozornici.

Prošlo je više od pola sata, a čovjek je i dalje nestrpljivo gledao prema ulaznim vratima, i sve jače je stiskao šešir u rukama. Promrmljao bi nešto za sebe, onako da ga niko ne čuje.

U jednom trenutku se okrenuo i pogledao me pravo u oči. Bilo mi je neprijatno, pa sam okrenula glavu. No, osjećala sam da me i dalje gleda. Mahnuo mi je rukom i pozvao me da sjednem. Ljupko sam mu se nasmiješila i nastavila da gledam predstavu.

Uhhhhhhh – njegov uzdah kao da je cijepao grudi.

-Uzalud, neće doći.

-Izvinite, meni ste nešto rekli?! – upitala sam zbunjeno.

- Znate, moj sin.. trebao je danas da dođe. Obećao je. Mada, nema veze, sigurno je imao posla... znate kakve su te gazde. Ni sveca, ni petka!

Posmatrala sam oči tog čovjeka. Bile su pune nekog bola.

-Možda ipak dođe... – jedva nekako izustih.

-Neće doći.. Mislim da je i zaboravio. Odavno sam ja samo obični starac. Izvinite što Vam odmah nisam ustupio mjesto. Znate, nadao sam se da će se pojaviti, bar večeras ...

-U redu je.

Nastavila sam da gledam predstavu. Nisam mogla da se koncentrišem, jer sam bila i suviše umorna od svega.

 Gospodin koji je sjedio pored mene, nervozno je prevrtao šešir u svojim rukama . U jednom trenutku je stavio šešir na glavu i krenuo napolje. Prišao mi je i rekao :

-Danas mi je rođendan...

Ne sačekavši odgovor, produžio je dalje.

Nisam mogla ništa da izustim. Suze su se kotrljale niz moje lice. Riječi su zapele u grlu.  Bilo je uzalud ostati u pozorištu ... i ja sam izašla napolje.

Ko zna koliko dugo sam stajala naslonjena na zid i plakala.

Pitala sam se – koliko njih je večeras čekalo nekoga?! Koliko praznih stolica je bilo planirano za ljude, koji se neće pojaviti?! Koliko ljudi sa praznim srcima je sjedilo ovdje?!

A da li je gospodin sa šeširom imao nekoga ko će da mu skuva čaj u ovoj hladnoj januarskoj noći , i da mu čestita rođendan?! Ne znam i vjerovatno nikada to neću saznati..

Voljela bih da sam mu mogla reći – Znate, Vaš sin nije zaboravio na Vas... Sprema Vam iznenađenje! Spremio je Vaše omiljene kolače i pustio Vašu omiljenu muziku, čeka Vas da zajedno uživate ispred kamina.

Voljela bih da sam mu mogla reći, ali nisam rekla.

Jedino što sam uspjela da izustim, i to kasno, bilo je :

Srećan rođendan, dobri čovječe! Srećan rođendan...

Miljana Orašanin