Ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira...

 

 

Dragi čitaoci :)
Dugo nisam pisala.. ali sam odlučila da sa vama podijelim svoj facebook profil :)

Ko želi da se družimo, može da me doda. 

 

 http://www.facebook.com/miljana.orasanin.3

 

 

Ponekad plačem,

U stvari, često plačem.

Onako, bez posebnog razloga,

Tjeram sebe na pogrešno,

Da priznam sve krivice

Ovoga svijeta,

Da odslužim sve kazne,

Bez prava na pomilovanje,

Bez dokaza da postoji ljudskost.

A, mogu ja i da se smijem,

Glasno, gorohotom

I prkosno .

Ali, šteta je..

Stvarno je šteta

Što do srca ne dopiru

Očajnički napori

Da se sakrije

Potreba za pravdom.

Stvarno je šteta,

Što istina ne otključava

Srce.

 

M. O.  

 

 

 

Da li u muzici pronalaziš spas?!

Posmatram te... možeš satima da sjediš i da sviraš.

Ne progovaraš ni jednu jedinu riječ.

Tako si lijep kada si zanesen.

Samo se ponekad trzneš , pogledaš me svojim prozirnim očima i nastaviš da sviraš.

Tvoja violina jeca. Grca. Plače. Cvili. Moli. Preklinje.

Ti trgaš njene žice bez imalo milosti.

Ti trgaš mene zvucima očaja.

Sve je u tvojim rukama.

                                    *

Da li mogu biti tvoja violina?! Ti budi violinist.

Sviraj po mojim žicama...  

Sviraj mi, sviraj ljubavne pjesme...

M.O.  

 

 Gospodin sa šeširom

 

-Izvinite, da li je mjesto do Vas slobodno?

- Znate, očekujem nekoga.. pa, ako Vam nije problem..

- Razumijem Vas, nije nikakav problem.

                                                                        **

Pozorište je bilo popunjeno do posljednjeg mjesta. U stvari, skoro do posljednjeg. Mjesto pored prosijedog čovjeka je i dalje zjapilo prazno, čekajući nekoga.
Ljudi su bili uporni, nervozno se gurali naprijed, psovali su i proklinjali. I ja sam razmišljala – kakva predstava! Mnogo zanimljivije od onoga što se dešava na pozornici.

Prošlo je više od pola sata, a čovjek je i dalje nestrpljivo gledao prema ulaznim vratima, i sve jače je stiskao šešir u rukama. Promrmljao bi nešto za sebe, onako da ga niko ne čuje.

U jednom trenutku se okrenuo i pogledao me pravo u oči. Bilo mi je neprijatno, pa sam okrenula glavu. No, osjećala sam da me i dalje gleda. Mahnuo mi je rukom i pozvao me da sjednem. Ljupko sam mu se nasmiješila i nastavila da gledam predstavu.

Uhhhhhhh – njegov uzdah kao da je cijepao grudi.

-Uzalud, neće doći.

-Izvinite, meni ste nešto rekli?! – upitala sam zbunjeno.

- Znate, moj sin.. trebao je danas da dođe. Obećao je. Mada, nema veze, sigurno je imao posla... znate kakve su te gazde. Ni sveca, ni petka!

Posmatrala sam oči tog čovjeka. Bile su pune nekog bola.

-Možda ipak dođe... – jedva nekako izustih.

-Neće doći.. Mislim da je i zaboravio. Odavno sam ja samo obični starac. Izvinite što Vam odmah nisam ustupio mjesto. Znate, nadao sam se da će se pojaviti, bar večeras ...

-U redu je.

Nastavila sam da gledam predstavu. Nisam mogla da se koncentrišem, jer sam bila i suviše umorna od svega.

 Gospodin koji je sjedio pored mene, nervozno je prevrtao šešir u svojim rukama . U jednom trenutku je stavio šešir na glavu i krenuo napolje. Prišao mi je i rekao :

-Danas mi je rođendan...

Ne sačekavši odgovor, produžio je dalje.

Nisam mogla ništa da izustim. Suze su se kotrljale niz moje lice. Riječi su zapele u grlu.  Bilo je uzalud ostati u pozorištu ... i ja sam izašla napolje.

Ko zna koliko dugo sam stajala naslonjena na zid i plakala.

Pitala sam se – koliko njih je večeras čekalo nekoga?! Koliko praznih stolica je bilo planirano za ljude, koji se neće pojaviti?! Koliko ljudi sa praznim srcima je sjedilo ovdje?!

A da li je gospodin sa šeširom imao nekoga ko će da mu skuva čaj u ovoj hladnoj januarskoj noći , i da mu čestita rođendan?! Ne znam i vjerovatno nikada to neću saznati..

Voljela bih da sam mu mogla reći – Znate, Vaš sin nije zaboravio na Vas... Sprema Vam iznenađenje! Spremio je Vaše omiljene kolače i pustio Vašu omiljenu muziku, čeka Vas da zajedno uživate ispred kamina.

Voljela bih da sam mu mogla reći, ali nisam rekla.

Jedino što sam uspjela da izustim, i to kasno, bilo je :

Srećan rođendan, dobri čovječe! Srećan rođendan...

 

Miljana Orašanin

 

Izgubila sam prijatelja. Tužno zvuči, je l' da? Činjenica koja suši dušu. Bar meni ( opet se ponavljam JA, i ako ne želim pisati o sebi. Na kraju se ispostavi da sam sve ovo ja..) je teško da prihvatim tu činjenicu. Čistu, krtu činjenicu.

Vjerovatno moj mozak, moj mentalni sklop ne želi ( ne da ne može) da svari tako nešto. A želim to, stvarno želim. Ha, želim?! Ma, koga ja lažem?! Sebe?! Da, ja lažem sebe. Svim silama uvjeravam sebe da je laž zapravo istina. Jer.. Ljudi koji dug vremenski period žive u iluzijama, počinju na njih da gledaju kao na istine. Iskreno, ja ovo ne smatram iluzijom. Jednostavno, bilo je lijepo dok je trajalo. Sada je pukao taj mjehurić sreće i nikome ništa. 

Nisam mogla da je držim čvrsto, niti da je pustim. Sreća je takva.. Ako je previše stegneš i držiš- polomi se. A opet, ako je ne držiš dovoljno jako, ona iščezne.

Šta se meni desilo? Šta se nama desilo? Šta je trebalo da bude? Bože, zašto ovoliko pitanja bez ijednog odogovora?

Vjerovatno sam ja pogriješila. I meni je najlakše da vjerujem u to.

Inače, ja sam osoba koja uvijek pokušava da pronađe način da opravda nečije postupke. Ovaj postupak mi je.. Čudan?!

Pokušavam da se stavim u tvoju kožu, da gledam tvojim očima... Da osjećam tvojim srcem. I znaš, ne uspijeva mi baš najbolje. Doživljavam te kao krhku i nježnu, a opet dovoljno jaku da ne poklekneš pred životom. Ko si ti? Da li te vidim na pravi način? 
Mislim da ni jedna opcija nije isključena..

Ja sam obično ta, koja sve pogrešno radi. Koja na pogrešan način pristupa ljudima, stvarima.. Žašto mi niko ne skrene pažnju na moje greške? Svi žele da zadovoljim njihove potrebe, a ne pitaju se šta je sa mnom.. Kako se ja osjećam i da li to mogu?!

Smatram da je najlakše okrenuti leđa svemu. Ponijeti se kao dijete, pobjeći. Ali znaš.. Stvari tada postaju teže i tamnije. Ono čemu okreneš leđa, uvijek te prati, poput sijenke.. Naravno, ako imaš i trunku savjesti.

Mada, promjene ljudi su očite. I očito je to da se mijenjaju na gore. I tada se pitam, gdje je otišao naš svijet?! Sve ne van kontrole, sve je bez ikakvog smisla.

Suviše je navika koje me vežu za tebe. Previše ovih osjećaja.. Previše dana kada srce i razum vode bitke. I tu nema kompromisa.. Jer.. Kada i jedna i druga strana popuste- ni jedna ne dobija. Ni srce ni razum od toga nemaju koristi. Možda bi jedino na dobitku bilo moje tijelo, koje je umorno da bude bedem između ova dva ratnika.

Kada se zidovi sruše i ostanemo načisto sami sa sobom..

Opet je teško.. ! 

 

Ista je scena, isti reflektori, isti tekst. Samo je publika drugačija. Posmatraju kako igram, ovu dobro navježbanu ulogu, ne praveći ni jednu jedinu grešku. Ponavljam iste riječi i izazivam divljenje ljudi.. Završavam predstavu.. Spuštaju se zavjese. Jedino što se nazire je gromoglasan aplauz.. Ne mogu uživati u tom zvuku. Proganja me.

Skidam svoju masku, šminku brišem sa lica. Nisam nešto lijepa bez nje. Iza pozornice se dešavaju drugačije stvari. Drugačije se gleda na sve stvari. Noć ne služi za spavanje, noću se razmišlja.

Evo, upravo pakujem svoje kofere. Ja sam putujući glumac, na turneji. Po potrebi glumim, po potrebi dolazim i odlazim. Gubim se iza zavjese, silazim sa pozornice. Ljudi vole predstave, najviše one najbolnije. Mnogi uživaju kada drugi pati, dok neki, opet, pronalaze utjehu za svoje boli. Ja nekome služim kao igračka za iživljavanje, dok sam nekima utjeha da mi je gore nego njima. Navikla sam na to. Ne očekujem uvijek aplauz nakon spuštanja zavjesa. Očekujem da me gađaju flašama,  da me pljuju, kako bi iskazali svoje negodovanje. Na ulici upiru prstom u mene. Gledaju me preko oka. Djeca bježe od mene. Boje se uloga koje zauzimam u zavisnosti od svoga raspoloženja. I na ulici pokušavam da oglumim predstavu, sa srećnim krajem. Pred sobom glumim predstavu koja se život. Uporno učim tekst, korake, mimiku. Ne ide. Ovo je zahtjevna predstava. Potrebno je mnogo napora da ovo uspije. Čak mi se tekst uvijek čini drugačiji. Nikako ne mogu da zapamtim te čudne riječi. Imam tremu. Ja, kao iskusna glumica, izgubljena sam čekajući da počne ovaj spektakl. Ovo će biti premijera predstave koju svi već dugo vremena očekuju. Priča se o njoj već mjesecima. Sve karte su rasprodane, mjesta popunjena.. Ljudi čekaju početak. Evo ga. Podiže se zavjesa.. Počinje predstava u kojoj glumim sebe. Pokušavam na najuvjerljiviji način da ubjedim ljude da sam to ja i niko drugi. Želim da ova predstava na njih ostavi poseban utisak. Ja sam je pisala, režirala.. Ja ću i da je odigram. Ova pozornica nikada nije bila veća i ja nikada nisam bila ovoliko nespremna.  Publika je nestrpljiva. Svaki moj pokret prati sa oduševljenjem. Ponekad bolno sagne glavu, da ne gleda šta se dešava. Ponekad se smije do suza..

Zavjesa je spuštena, po ko zna koji put. Opet pakujem svoje kofere, da bih mogla da krenem dalje. Ne mogu da izađem iz ovog pozorišta. Ljudi su na vratima. Ne mogu čak ni da se iskradem kroz drugi izlaz. Slušam njihove komentare. Žele moj autogram, moju fotografiju.. Čestitaju mi na ovakvom uspijehu. Oduševljeni su načinom na koji sam prikazala ovaj lik.

To nije nikakav lik, to sam ja. Ja, od krvi mesa. Slomljena, srećna, ljuta..

Znala sam.. Ti ljudi nikada ne shvataju.

Potreban im je neko da ga pljuju ili veličaju.

U ovom svijetu je sve tako.

Ili crno ili bijelo.

Boje ne postoje.