Ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira...

Ista je scena, isti reflektori, isti tekst. Samo je publika drugačija. Posmatraju kako igram, ovu dobro navježbanu ulogu, ne praveći ni jednu jedinu grešku. Ponavljam iste riječi i izazivam divljenje ljudi.. Završavam predstavu.. Spuštaju se zavjese. Jedino što se nazire je gromoglasan aplauz.. Ne mogu uživati u tom zvuku. Proganja me.

Skidam svoju masku, šminku brišem sa lica. Nisam nešto lijepa bez nje. Iza pozornice se dešavaju drugačije stvari. Drugačije se gleda na sve stvari. Noć ne služi za spavanje, noću se razmišlja.

Evo, upravo pakujem svoje kofere. Ja sam putujući glumac, na turneji. Po potrebi glumim, po potrebi dolazim i odlazim. Gubim se iza zavjese, silazim sa pozornice. Ljudi vole predstave, najviše one najbolnije. Mnogi uživaju kada drugi pati, dok neki, opet, pronalaze utjehu za svoje boli. Ja nekome služim kao igračka za iživljavanje, dok sam nekima utjeha da mi je gore nego njima. Navikla sam na to. Ne očekujem uvijek aplauz nakon spuštanja zavjesa. Očekujem da me gađaju flašama,  da me pljuju, kako bi iskazali svoje negodovanje. Na ulici upiru prstom u mene. Gledaju me preko oka. Djeca bježe od mene. Boje se uloga koje zauzimam u zavisnosti od svoga raspoloženja. I na ulici pokušavam da oglumim predstavu, sa srećnim krajem. Pred sobom glumim predstavu koja se život. Uporno učim tekst, korake, mimiku. Ne ide. Ovo je zahtjevna predstava. Potrebno je mnogo napora da ovo uspije. Čak mi se tekst uvijek čini drugačiji. Nikako ne mogu da zapamtim te čudne riječi. Imam tremu. Ja, kao iskusna glumica, izgubljena sam čekajući da počne ovaj spektakl. Ovo će biti premijera predstave koju svi već dugo vremena očekuju. Priča se o njoj već mjesecima. Sve karte su rasprodane, mjesta popunjena.. Ljudi čekaju početak. Evo ga. Podiže se zavjesa.. Počinje predstava u kojoj glumim sebe. Pokušavam na najuvjerljiviji način da ubjedim ljude da sam to ja i niko drugi. Želim da ova predstava na njih ostavi poseban utisak. Ja sam je pisala, režirala.. Ja ću i da je odigram. Ova pozornica nikada nije bila veća i ja nikada nisam bila ovoliko nespremna.  Publika je nestrpljiva. Svaki moj pokret prati sa oduševljenjem. Ponekad bolno sagne glavu, da ne gleda šta se dešava. Ponekad se smije do suza..

Zavjesa je spuštena, po ko zna koji put. Opet pakujem svoje kofere, da bih mogla da krenem dalje. Ne mogu da izađem iz ovog pozorišta. Ljudi su na vratima. Ne mogu čak ni da se iskradem kroz drugi izlaz. Slušam njihove komentare. Žele moj autogram, moju fotografiju.. Čestitaju mi na ovakvom uspijehu. Oduševljeni su načinom na koji sam prikazala ovaj lik.

To nije nikakav lik, to sam ja. Ja, od krvi mesa. Slomljena, srećna, ljuta..

Znala sam.. Ti ljudi nikada ne shvataju.

Potreban im je neko da ga pljuju ili veličaju.

U ovom svijetu je sve tako.

Ili crno ili bijelo.

Boje ne postoje.